Zagrebački mikrouniverzum

Već samo spominjanje imena nekih fotografa priziva u našoj kolektivnoj vizualnoj memoriji nizanje njihovih paradigmatskih ostvarenja. Isto tako, pri pomisli na neke gradove, pred očima nam se nižu upravo oni pogledi koje smo odgledali kroz njihove fotografske objektive. Marija Braut jedna je od tih snažnih, dojmljivih autorskih ličnosti, čije smo antologijske svjetlopisne zabilješke nepovratno prisvojili u vlastito sjećanje. Od Autoportreta (1971), sugestivnoga hvatanja vlastitog odraza, koncentriranoga, samosvjesnoga i nježnoga, preko portreta, napose onih umjetnika, do prikaza gradova, među kojima iznimno mjesto zauzimaju fotografije Zagreba.

Zagrebačka petlja u izgradnji, 1974.

Nisu to nikakve nove konstatacije. O majstorici crno-bijele fotografije ispisani su tekstovi iz najvrsnijih kritičarskih pera. Njezini radovi predstavljani su dosad na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Recentnom izložbom u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu učinjen je velik korak u poznavanju opusa Marije Braut. Tim predvođen ravnateljicom Jasminkom Poklečki Stošić, idejnom autoricom i kustosicom izložbe, dakle autori izložbe i njezina postava, Sanja Bachrach Krištofić i Mario Krištofić, te koautor izložbe Tonko Maroević, zavirili su u međuprostore, u nepoznate i neotkrivene kutke kompleksnoga djelovanja ove fotografkinje.

Kao tematsku nit vodilju odabrali su grad Zagreb, kojega ona desetljećima strasno i pažljivo prati i bilježi te su načinili izbor fotografija u vremenskom rasponu od šezdesetih do devedesetih godina prošloga stoljeća. Osamdesetak djela dosad nije bilo izlagano. Izbor je nastao temeljem višemjesečnih istraživanja autoričina privatnog arhiva kao i arhiva Muzeja grada Zagreba, gdje se čuva nekoliko tisuća negativa iz njezine donacije. 

Sabrani su tako primjerice prizori s Gornjega Grada, glavnoga gradskog Trga, Ilice, Zrinjevca, Dolca, zatim popularnoga Majmunjaka te iz novijih dijelova grada koji tu tada bili u izgradnji, od nadvožnjaka na Držićevoj i Mosta mladosti do novozagrebačkih četvrti Sopot i Travno. Riječ je o prostoru, kako podcrtava Maroević, „od Sljemena i Mirogoja do Knežije i Super Andrije“. Uz njih su predočene i fotografije interijera, uređenja hotela Palace i Esplanade, Studentskoga doma na Savi, HNK, Glavnoga kolodvora. Kako je Brautova neumorni kroničar kulturnoga života ovoga grada pridodane su i fotografije s izložbe Augustea Rodina održane 1968. u Umjetničkom paviljonu. Zastupljeni su i portreti za nju i hrvatsku fotografiju sudbonosnoga Toše Dabca te njegove supruge.

„Portreti Marije Braut doista ne zastaju na epidermi lica, prikaz fasada starih kuća ide svakako dalje od patine i pukotina na zidovima, ulice i tračnice, ceste i jaruge, mostovi i podovi redovito vode negdje izvan kadra, izlaze iz okvira da bi dale dodatne protege znanom i posvojenom mikrouniverzumu“, ističe Tonko Maroević.

Njezin pogled oblikovan je osobnim karakterom i životom samim, no neupitno odnjegovao ga je i studij arhitekture. Koncizno obraća pažnju na strukturu, geometriju kompozicije. Intuitivno prepoznaje ravnotežu zlatnoga reza, smiono prateći dinamične dijagonale, te otkrivajući suprotstavljanje zaobljenih i izlomljenih linija. Strukturalno promišljanje gdjekad omekšava finim pripuštanjem izmaglice, hvatanjem mekanih sljubljivanja svjetla i sjene. Brautova je prepoznatljiva, ali ne utječe se odveć istovjetnom rukopisu. Ona ga naprotiv konstantno nadograđuje i proživljava.

„Prisjetimo li se samo fotomonografije Zdenka Strižića“, napominje Maroević, „koju odlikuje fini purizam, ili one Milana Pavića, obilježene naglašenijim dinamizmom, uvidjet ćemo da se Marija Braut zaputila opuštenijim, eklektičnijim, razvedenijim, dakle i integralnijim, sveobuhvatnijim smjerom te da je za nju vrijeme radilo kao za malo koga prije nje.“

U snimcima sa zagrebačkih ulica i trgova pretapaju se istovremeno portret grada i autoportret umjetnice. Riječ je o preklapanju naracije osobnoga dnevnika i uključivanja u njega tuđega, uzvratnog pogleda, nepovratnoga trenutka iz nečijega svakodnevnog života. Fotografkinja je upijala puls grada, duh vremena, zadužila nas kroničarskim strpljenjem (kad govorimo o snimcima izgradnje, riječ je o važnom prinosu čitanja i praćenja povijesti zagrebačke arhitekture, izgradnje i restauracije), ljudskoj sućutnosti i zainteresiranosti za (u slučaju ove izložbe, često nepoznatoga) pojedinca i grad.